OGLED O METAFORI DŽENNET

(12) i džennetom i svilom Allah će ih za ono što su trpjeli nagraditi: (13) naslonjeni na divanima, oni u njemu ni žegu ni mraz neće osjetiti, (14) i blizu će im hladovina njegova biti, a plodovi njegovi će im nadohvat ruke stajati. (15) Služiće ih iz srebrnih posuda i čaša prozirnih, (16) prozirnih, od srebra, čiju će veličinu prema željama njihovim odrediti. (17) U njemu će iz čaše piće inbirom začinjeno piti (18) sa izvora u džennetu, koji će se Selsebil zvati. (19)Služiće ih vječno mlada posluga, - da ih vidiš, pomislio bi da su biser prosuti. (Kur"an, 76:12-19; prev. Besim Korkut.)

Geografija Dženneta, kroz koji protiče i mnoštvo rijeka, materijalna je gotovo potpuno i kao da se ne razlikuje od ovosvjetske, osim što je, u domenu materijalnog, dovedena nadomak perfekcije i što je eshatološki ovjekovječena. Pogledajmo samo "rekvizite" u navedenome kratkom pasažu - jednome od mnogih koji variraju manje ili više slične opise: svila je na vjernicima; zavaljeni su na divane-otomane; nema ni žege ni mraza; tu je hladovina; plodovi su nadohvat ruke; tamo će biti srebrene, srebrene i prozirne čaše iz kojih se Selsebil ispija i vječno mlada posluga.

Ako izdvojimo ovaj tekst iz šireg konteksta i ostanemo na razini doslovnosti, proizlazi da ćemo na onome svijetu imati, zapravo, svojevrsnu reprizu usavršenog ovosvjetskog života: bit ćemo lijepo obučeni, u stolicama za ljuljanje, ništa ne radeći - besposleni, spominju se čak mraz i žega itd. Dodamo li da će sve to trajati, ni manje ni više, vječno, moglo bi se reći da to i nije naročito zanimljivo i da nije saobrazno Božijoj svemoći i svemilosti koju će On, kao božanski izvanrednu nagradu, ukazati vjernicima.

Slične a učestale opise fizičkih kvaliteta onoga svijeta mnogi razumijevaju doslovno, pa se u tom smislu upućuju i prigovori Kur"anu, zbog čega je, na primjer, učeni Mehmed Handžić zapisao:

Često puta čujemo da neprijatelji islama, koji gledaju da mu kako bilo naštete, predbacuju da islam obećaje svojim sljedbenicima na budućem svijetu jedino tjelesna uživanja, a ne poznaje duševnog užitka (...). Svaki iole pametan čovjek (...) zaključit će da nema tjelesnog užitka bez duševnog, isto kao što nema uglavnom ni duševnog uživanja bez tjelesnog. (Mehmed Handžić, "Tumačenje sure el-Gašije", u:Vazovi, Sarajevo, 1943.)

Handžić ostaje, u osnovi, na razini doslovnog razumijevanja navedenih opisa Dženneta, dodajući im osjećanje rahatluka, ili blaženstva, koje će biti posljedica relativno usavršene fizičke udobnosti.

O čemu se, zapravo, ovdje radi? Je li valjano rezoniranje onih kojima se Handžić obraća, ali i njegova argumentacija izložena upravo u tefsirskoj* obradi poglavlja al-Gašije?

Vjerovatno nije moguće dati konačan odgovor na to pitanje, budući da je onostranost iskustveno nedostupna. Međutim, moj cilj je da primjerima doslovnog razumijevanja kur"anskoga teksta ukažem na jedno od temeljnih tefsirskih pitanja i da pripremim teren za uvođenje književnih sredstava u tumačenju Kur"ana, pri čemu je nužno napomenuti da moje tumačenje ne pretendira na univerzalnost, već na to da koherentnom analizom pokaže je li uopće i u kojoj mjeri jest korisno pri tumačenju Kur"ana posezati za temeljnim sredstvima književnoga izraza. Tumačenje izneseno u ovome tekstu ne treba uzimati kao čvrsto zatvaranje kur"anske elipse, već samo kao ukazivanje na jednu od prijeko potrebnih metodoloških orijentacija u razumijevanju i interpretaciji kur"anskoga teksta koji, velikim svojim dijelom, kao izuzetno složena, polivalentna struktura, predstavlja, između ostaloga, i jedan svijet (Ahiret) koji je "poznat" samo u kur"anskoj deskripciji, a zapravo je s onu stranu svih naših iskustava.

Budući da se Kur"an obraća čovjeku, razumljivo je što koristi njegova najviša iskustva u jeziku i književnosti, pa se vrlo često služi metaforom koja će ovom prilikom biti u centru moje pažnje, tačnije - razmatrat ću samo jednu krunsku kur"ansku metaforu: Džennet.

Sasvim pojednostavljeno rečeno, Džennet je bašča, vrt. Pošto je Kur"an tijesno povezan sa uslovima svoga jezika - koga je, baš kao takav, normirao i ovjekovječio - nužno je na početku tumačenja ove metafore ukazati na etimologiju riječi džennet da bi se vidjela njena složenost.

Osnovno značenje korijena đNN (iz koga je izvedena imenica džennet) je "skriti", "zakriti", pa se kao riječ koja je u najbližem susjedstvu ovom korijenu navodi korijen STR, što znači "pokriti". Međutim, korijen đNN uvijek znači pokrivanje, skrivanje, zakrivanje itd. u smislu da je nešto sklonjeno od pogleda, ali i da je, naročito, zaštićeno. Otuda je čitav niz derivacija iz ovoga korijena: al-Đanan=srce (skriveno i zaštićeno u grudima); al-Đunna=oklop (skriva i štiti grudi); al-Đanin=embrion (skriven i zaštićen u utrobi majke), itd. Al-đanna(t) označava vrt (u kome mora biti, osim drveća, vinove loze i palmi - inače je to al-Hadiqa - čije bilje je tako gusto da čovjeka koji boravi u njemu naprosto skriva gustišem i štiti ga debelim hladom. Ima mnogo čitalaca koji uopće ne znaju ovako iznijansirano značenje riječi džennet i njenu etimologiju, ali valja reći da ta riječ ni u znalca jezika ne izaziva uvijek ovako složene asocijacije.

Kur"an je pronašao u arapskome jeziku riječ kojom najuspješnije opisuje nešto neiskustveno i onostrano nečim što jest iskustveno, što je čovjeku veoma dobro poznato. Prihvatimo li - nužno i privremeno - tradicionalno shvaćanje metafore prema kome je u njenoj osnovi sličnost i poređenje (a u nastavku ću dokazivati upravo na metafori Džennet kako su za metaforu, nakon početne sličnosti konstituenata, važnije njihove razlike), onda se može reći da u metafori Džennet imamo dva poredbena korelata: ono što se poredi (Raj) i ono s čim se poredi (vrt), odnosno ono što pozajmljuje ime i ono čije ime se pozajmljuje. Drugim riječima, neko buduće iskustvo, nama potpuno nepoznato u svojoj onostranosti, a koje se želi predstaviti kao najveći mogući užitak, predstavlja se izuzetno gustim vrtom i spasonosnom njegovom hladovinom (džennet). To poređenje realizira se uvjerljivošću i snagom metafore koja počiva na imaginativnom i razvija imaginaciju optimalno. To je poređenje realizirano na način metafore: ne kaže se da je Raj kao vrt. Ako bi to bila figura poređenja (sa dva eksplicirana poredbena korelata i poredbenom partikulom kao), onda bi to bilo poređenje "na nižem nivou", pa bi i oni čitaoci koji površno čitaju Kur"an shvatili da je Raj samo kao vrt, ali - zahvaljujući strukturi metafore - oni misle da je to ipak i upravo vrt. Naime, osnovno svojstvo metafore je to što iščezavaju jedan poredbeni korelat i poredbena čestica (kao), te što se jedan poredbeni korelat (Raj) predstavlja imenom drugoga korelata (vrt), ali tako što uzima ono što je najbitnije, što je sama bit korelata čije ime se pozajmljuje da bi se istaklo svojstvo(a) onoga za koga se pozajmljuje (Raj). Kada za igrača kažem: Napada naš soko, to znači da igrač, koji se ne vidi u iskazu kao morfem, ima najvažnija svojstva sokola (srčanost, strjelovitost, opasnost, istrajnost itd.), ali on, naravno, nije soko, jer u metaforičkome poređenju mora postojati kontekst (ar. qarina) koji onemogućava doslovno shvaćanje metaforički upotrijebljene riječi.

Dakle, Raj kao nemjerljiv zbir najvećih naslada i radosti predstavljen je jezičkom metaforom džennet (vrt) tako što je za Raj rečeno da je Vrt, pri čemu su nestali jedan poredbeni korelat i poredbena čestica: Raj se metaforički predstavlja imenom Vrta. Književno neobrazovan i nesenzibilan čitalac to uzima doslovno, ne znajući da u svakoj metafori mora biti kontekst koji odbija doslovno poimanje. U ovom slučaju taj bitni faktor metafore (kontekst) je upravo to što nema smisla, što je nelogično, na Ahiret bukvalno prenositi neku bosansku bašču ili beduinsku oazu da bismo mogli neizmjerno uživati: bašča i oaza primjerene su ovoj egzistenciji, ne i onosvjetskoj.

Metafora teži da izrazi optimalnu sličnost raznih stvari: ovo-je-ono s obzirom na ogromnu sličnost ovoga-i-onoga, toliku da se jedno može predstaviti imenom drugoga. Međutim, metafori se opire logika i ratio, jer ovo-ipak-nije-ono, već se tim pozajmljivanjem imena želi optimalno istaknuti svojstvo (neka svojstva), što je moguće pojmiti samo elastičnom imaginacijom, a ne i relativno krutim ratiom. To što Kur"an naziva čitav niz onosvjetskih užitaka Džennetom (Vrtom) ne znači da je Džennet zaista u doslovnome smislu Vrt, već je to efektno književno sredstvo upotrijebljeno da bi se zbir tih zadovoljstava/nagrada najuspješnije predstavio. Drugim riječima, kur"anske "eshatološke" metafore - ovdje je to Džennet - predstavljaju svjesno odustajanje da se jezikom znanosti ili nekakvim najvišim racionalnim razlaganjem predstavi nešto što je potpuno nepoznato svim našim iskustvima i čulima; ova metafora je priznanje jezika (ne i Boga, već ljudskoga jezika) da je u nečemu bespomoćan, ali se u isti mah jezik najuspješnije otima bespomoćnosti upravo tom vrstom priznanja - metaforom, znajući da samo ona, zahvaljujući utemeljenosti na imaginaciji i stalnome oslanjanju na nju, može predstaviti nešto što je neizrecivo na svakome drugom jeziku. Metafora je veličanstvena po tome što se objavljuje kao priznanje bespomoćnosti jezika koje je istovremeno i vrhunska kreacija u tome jeziku. U krajnjem, možemo reći da se kur"anska metafora Džennet (kao i mnoge njene gradacije i čitav niz sekundarnih metafora) služi isključivo predmetima osjeta, ili naročitim predmetnim rekvizitima, za označavanje čiste apstrakcije, neiskustvenog i onostranoga. U jeziku književnoga djela - pogotovu u Kur"anu koji ima izvanredne književne vrijednosti - opisuje se mnoštvo stanja, osjećanja, pojava i sl. za čije uspješno predstavljanje nema drugih sredstava u jeziku osim metaforičkih. Osim toga, metafora uvijek očekuje emocionalne odzive, pa čitav niz kur"anskih metafora koje predstavljaju zagrobni život proizvode vrlo snažne emocije. Zapravo, kur"anska metafora vrši dvovrsnu funkciju: na jednoj strani, ona kao "književni ukras" proizvodi snažne estetske i emocionalne efekte, a na drugoj strani i u isti mah afirmira se njena kognitivna funkcija jer nam svojim izvanrednim uzdanjem u imaginaciju i pomoću fizičkoga tumači nešto metafizičko, namećući se kao jedino sredstvo u jeziku kojim je moguće to predstaviti. Moglo bi se reći da je inače, a u slučaju Dženneta posebno, jedan od glavnih zadataka metafore da predstavi i prenese nešto što je nedostupno osjetilima. Dakle, suma onosvjetskih najviših nagrada vjernicima je Vrt (džennet), a to zapravo znači da ih očekuje nešto lijepo poput idealnoga Vrta, a ne vrt u doslovnome smislu, jer iako metafora kaže ovo-je-ono, to zapravo znači ovo-je-kao-ono, ali su poredbeni korelat i poredbena čestica uzmakli u korist jezički najviše moguće intenzifikacije poređenja, pa je struktura figure poređenja prevladana.

Razumije se, u metafori nad čije dubine se ovdje nadnosimo neupitno je koji konstituent (korelat) je "vrijedniji": ovosvjetski oazni vrt ne doseže vrijednosti onosvjetskog idealnoga Vrta - među njima vrlo snažno i plodotvorno djeluju sile razlikovanja.

Zašto je ahiretski zbir zadovoljstava upravo Džennet (Vrt)?

Grandiozna metafora Džennet obogaćena je nizom podmetafora koje smisaono sarađuju s tom sveobuhvatnom metaforom. Pogledajmo kako to izgleda, primjera radi, u nekoliko već citiranih ajeta.

Pošto će vjernici biti smješteni u "Vrtu", oni će biti zavaljeni na "divanima", bit će im blizu "hladovina", "plodovi" nadohvat ruke, tu su "srebrene" i "prozirne" "čaše" iz kojih će "piti", u "klimi" koja ne zna za "žegu" ni "mraz". Dakle, metafora Vrt (kroz koji teku rijeke, prema drugim opisima) istrajno se obogaćuje: ta složena metafora razvija se nizom "rekvizita" da bi se zamamnost Vrta potcrtala; svaki od tih "rekvizita" predstavlja podmetaforu čija svrha je dalje tumačenje osnovne i složene metafore Vrt. Doslovno shvaćanje toga jezika, prema mome razumijevanju kur"anskoga teksta, predstavlja ozbiljnu degradaciju prebogatoga metaforičkog jezika koji opisuje nešto što na drugi način nije opisivo. Vjerniku-čitaocu neupućenom u slojevitost kur"anskoga stila i stilskih figura općenito može biti dovoljno privlačno i razumijevanje teksta na njegovoj površini (doslovno), ali rafiniranom čitaocu je ovdje neupitna metaforičnost - ne samo zbog toga što je njegovo razumijevanje teksta neuporedivo više kultivirano, već i zbog toga što njegova tanahna duša očekuje veću nagradu na onome svijetu nego što je izležavanje u debeloj hladovini, s čašom u ruci itd.

Budući da je, dakle, Džennet jedna krunska metafora, opravdano je postaviti pitanje zašto je za sumu onosvjetskih najvećih blagodati uzeta baš ta metafora (Džennet-Vrt), a ne neka druga.

U nastojanju da ponudim obrazložen odgovor na ovo pitanje, moram se vratiti etimologiji riječi džennet, odnosno korijenu u čijem semantičkom polju se razvijaju sva druga značenja. Naime, osnovno značenje ovoga korijena, koje se razvija u svim njegovim derivacijama, jest skriti (od pogleda, žege, i uopće svih nedaća, kao što su glad, žeđ i sl.), pa bi se u kontekstualiziranom prijevodu moglo ponuditi (prilično slobodno i sklono interpretaciji) i ovo prevodilačko rješenje: zaštititi udobnošću i blagodatima. Pri tumačenju ove metafore, nužno je uvažavati povijesni kontekst i prirodno okruženje Arabljana kojima je Kur"an objavljen najprije, i na njihovome jeziku. Zapitajmo se sasvim jednostavno šta su mogle biti najveće želje, šta je mogla biti najveća nagrada, izdignuta na razinu ideala, prijeislamskom Arabljaninu-nomadu koji živi u svijetu krajnje oskudnom biljem i vodom, izloženom ubitačnoj dnevnoj žegi i nepodnošljivoj noćnoj studeni koja kamen mrvi u pijesak i koji je zbog te svekolike i stalne egzistencijalne ugroženosti osuđen na lutanja kroz nepregled nedaća.

Naravno, najviša nagrada koja mu se može obećati jest sve ono što simbolizira suprotnosti njegovome negativnom iskustvu: vrt prepun svakojakog bilja; takvo izobilje da se on i ne vidi u njemu; debela hladovina; obilje hrane za kojom treba samo posegnuti rukom, a izvori i rijeke su posvuda, dok on, ne osjećajući studen ni žegu, blagodatno pijucka iz tih vrela. Arabljaninu kome se prvotno objavljuje Kur"an upravo su to ideali: u horizontu njegovoga iskustva i svijeta oaza je ideal i simbol potpune zaštićenosti, bezbrižnosti, sjedilačke nastanjenosti u izobilju i dobrima. Dodamo li tome da je oaza znatno efektnija u svakome smislu u pustinjskome ambijentu i surovom nepregledu - po principu sasvim zaoštrene kontrarnosti - nego što je to makar i najljepša bašča za Bosnu, na primjer, nije uopće iznenađujuće zašto se suma onosvjetskih nagrada (Džennet) predstavlja oazno. Vrt, ma koliko bio lijep, nema istu vrijednost za me kao za prijeislamskog beduina. Prema tome, Kur"an je iskoristio metaforu Vrt da bi, zavodljivom sugestivnošću metafore, predstavio beduinu niz idealnih vrijednosti, zapravo - jedan drukčiji, idealni svijet. Pod pretpostavkom - kojoj odričem svaku blasfemiju i koju uvodim u izlaganje upravo zato da bih potcrtao kur"anske metaforičke riječi - da je Kur"an objavljen najprije nekom drugom narodu, u kvalitetno drukčijem okruženju, veliko je pitanje da li bi koristio iste metafore, pa i to veleljepno oazno predstavljanje onoga svijeta. Međutim, u mojoj svijesti, u mome razumijevanju kur"anskoga teksta, takvo predstavljanje onoga svijeta je metafora za svijet idealnosti, i čim sam to tako definirao, nestaju sve strepnje zbog mogućih pitanja i nedoumica zašto se Raj predstavlja baš oazno, odnosno onako kako "najviše odgovara" Arapima: Kur"an zna da ću ja njegovu impozantnu Metaforu - Džennet - razumjeti baš kao metaforu za svijet idealnosti, a ne doslovno - sačuvaj nas, Bože, doslovnog razumijevanja književno oplemenjenih tekstova!

Prema tome, razumijevanje temeljnih kur"anskih metafora - mora se to ponoviti - na razini doslovnosti, čak i spomenuta Handžićeva odbrana, ostaju na samoj površini izuzetno slojevite strukture koja izmiče konačnom zahvaćanju. Čak i neki "učeni" arabisti (koje može predstavljati Frančesko Gabrijeli, autor Istorije arapske književnosti, o kome sam pisao u nekoliko navrata kao o paradigmi zlonamjernosti u razumijevanju Kur"ana) ne shvaćaju da kur"ansku raznovrsnu građu, počesto i disperzivnu, ne može tako čvrsto objedinjavati ni racionalnost ni logika, već Metafora, budući da počiva na neizmjernoj gipkosti imaginacije, nepoznate racionalnosti i logici; Gabrijeli čak i česte figure ponavljanja kao vrlo funkcionalne tekstualne konektore u mikro i makrostrukturama proglašava dosadnim ponavljanjima, itd. - sve u svemu, to je zaprepašćujuća mrzovolja duha i eklatantno nepoznavanje funkcioniranja teksta.

Presudan značaj konteksta za valjano razumijevanje i optimalno djelovanje metafore općenito, pa i metafore Džennet, možemo sagledati na jednome drugom primjeru u kome se pojam konteksta proširuje na "poetički" i kulturno-povijesni kontekst čijom promjenom se radikalno mijenja i semantika metafore. Na primjer, vrlo frekventna metafora u prijeislamskoj pa i klasičnoj arapskoj poeziji je ona u kojoj pjesnici pogled svoje drage - u težnji da izraze vlastitu razdraganost njenom ljepotom - metaforički nazivaju pogledom divlje krave koja je izgubila tele. Ta metafora u našem kulturno-povijesnom kontekstu nipošto nema isto značenje i odziv - oni su čak divergentni - a ni arapski pjesnici danas ne bi koristili tu metaforu, jer je i u njih promijenjen kontekst, osim ukoliko žele asocirati na tradiciju.

Metafora Džennet ne proizvodi ovako radikalna pomjeranja uvođenjem u različite kontekste, ali njen intenzitet nije jednak u različitim kontekstima: njeni efekti nisu isti za nas i za prijeislamske Arabljane.

No, Džennet kao metafora uči nas da se suma božanskih blagodati nazvanih Džennet ne izjednačava s vrtom po sastavu, po "fizičkoj strukturi": Džennet nije vrt s grožđem i hurmama, s bistrim potocima itd. Intenzivirano poređenje u metafori počiva na sličnosti dva konstituenta, ali ta sličnost nije u sastavu, u strukturi, već se radi o sličnosti po vrijednosti. To je temeljna odlika metafore koju uopće ne razumiju oni koji je doslovno shvaćaju: za njih Džennet nije metafora, već bašča u doslovnom smislu; za njih hurije (etimološki: krupnooke lijepe žene, što znači da je i ovo jezička i estetska metafora) nisu metafora za vrhunsko zadovoljstvo, već doslovno seksualnost i projekcija ljudske pohote; za njih svila i sav silni obećani nakit nisu metafora za osjećanje usrećenosti namijenjeno, možda, prvenstveno ženama, već je to za njih fizičko gizdanje itd. Zamislimo sebe na budućem svijetu odjevene u svilu, okružene krupnookim i pohotnim hurijama, sa srebrenim čašama u rukama, pokraj vrela i vodoskoka! Nema sumnje - to je prilično blijeda slika Dženneta, i vjernik treba da traži mnogo više: ono što je primjereno Božijoj bezgraničnoj Milosti i Dobroti, budući da se On, metaforički, često predstavlja imenima Milost i Dobrota.

Vraćajući se osnovnome svojstvu metafore, valja reći da se i metafora Džennet realizira intenziviranjem odnosa sličnosti i razlikovanja konstituenata po vrijednosti, a ne po sastavu: ako kažem za ženu Došla je moja ruža, jasno je da je poređenje izvršeno po principu vrijednosti, a ne po fizičkome sastavu. Za Džennet to nije tako očigledno, jer je on onostran, ali princip metafore i u Džennetu je apsolutno nesumnjiv kao princip uvođenja poredbenih odnosa po vrijednosti.

S metaforom Džennet desilo se nešto neobično, a što dalje ističe upravo obrazloženu činjenicu o uspostavljanju odnosa sličnosti po principu sličnosti u vrijednostima. Naime, sve dosadašnje izlaganje jest obrazlaganje kako je Džennet, kao vrt, metafora za sumu zagrobnih božanskih blagodati koje se ljudskome umu daju predstaviti samo u metaforičkoj slici. To znači da je prenošenje smisla (značenja, sličnosti po vrijednosti) izvršeno onako kako se vrši u metaforama. Međutim, ta metafora je osigurala sebi veliko pravopisno Dž, budući da označava nešto što je stalno, gotovo poput "eshatološkog toponima". Ime vrta trajno je preneseno na nešto što nije vrt i čije drugo ime ne znamo (osim nekoliko sinonima koji mogu samo podržati ovo o čemu govorim), niti ga možemo drukčije imenovati zato što nam nisu poznati njegovi sadržaji. Prema tome, prenošenje ili pozajmljivanje imena (metafora u arapskom jeziku je istižara=pozajmljivanje, a ne prenošenje, što predstavlja znatnu razliku vrijednu posebnoga osvrta i analize) u ovom slučaju je ovjekovječeno; na srčanoga borca prenijet ćemo ime lav dok nam treba da istaknemo neka njegova svojstva, a mi ipak znamo da je to borac i da je on samo pozajmio (privremeno uzeo) drugo ime da bi se na željeni način predstavio. U metafori Džennet ta privremenost je dokinuta! U prvi mah se učinilo da je "sklopljen sporazum" između dva pojma o posudbi-pozajmici imena, ali je pozajmljivač trajno zadržao "pozajmljeno" ime. U oaznom predstavljanju Dženneta izvršeno je prenošenje smisla u jednome smjeru, ali se zatim - to je posebno zanimljivo - susrećemo s jednom vrstom "metaforičkoga eha", jer se Džennet (koji je u osnovi i sam metafora) povratno koristi kao metafora za ovosvjetsku ljepotu: Ovaj lug je pravi džennet (ili još jače, bez predikacije, jukstaponirano i implicitno: Posjetili smo onaj bosanski džennet).

Šta se dogodilo?

Da bi se predstavila bezimena ahiretska ljepota, pozajmljeno je ime sume ovosvjetskih ljepota - dženneta kao vrta/oaze koji predstavlja, u datome povijesnom kontekstu i u određenoj geografiji, nešto apsolutno najzamamnije. Pri tome - pošto je riječ o osobitoj, o krunskoj metafori - mi "intuitivno znamo" da ono što pokušava zahvatiti naša metafora (džennet) nadmašuje samo pozajmljeno ime jer teži da predstavi božansku idealnost. Dakle, u pozajmljeno ime (džennet) intenzivno se unosi savršenstvo onoga što nastoji predstaviti metafora (savršenstvo i nemjerljivost božanskih blagodati), te se u tome veličanstvenom procesu riječ džennet (vrt), kao pozajmljena, oplemenjuje i usavršava sadržajem na koji se prenosi, tako da se, "u povratku s onoga svijeta", koristi kao sjajna metafora za ovosvjetsku ljepotu. Pri tome povratku metafore džennet izvršen je izvanredan pomak, jer kada kažem za neku ovosvjetsku ljepotu da je džennetska, uopće nema sumnje da je ona samo nalik, blizu i sl. ahiretsko-džennetskoj ljepoti. Metafora je "reinkarnirana", neslućeno obogaćena pozajmljivanjem svoga imena; ime džennet je pozajmljeno, kao metafora za ahiretske nagrade, pa se, obogaćeno i konačno osmišljeno, vratilo da bi postalo metafora za dunjalučke ljepote koje - kako to lijepo implicira ova "metafora u povratku" - samo teže ka ahiretskoj idealnosti.

Najzad, krećući se u relacijama džennet-Džennet-džennet, ova metafora uvijek izražava sličnost po vrijednosti, a ne po fizičkome svojstvu, što je, nadam se, dovoljno obrazloženo.

Na istim relacijama ostvareni su ogromni semantički pomaci: jednom kada je nepoznati zbir i kvalitet (onosvjetskih) naslada i blagodati nazvan Džennetom (Vrtom), a drugi put kada je - povratno - taj upravo imenovani zbir i kvalitet postao metafora za ovosvjetske vrhovne vrijednosti. Semantički trijumf metafore ovdje je potpun.

Vratimo se sada onoj svojevrsnoj "prijevari" metafore Džennet za koju sam kazao da je trajno zadržala ime koje se inače samo pozajmljuje.

Metafore vole svježinu, jer prečestom upotrebom obamiru (zaista, ko još osjeća kao metaforu sintagmu noga stola?!), ili stasaju u simbole, kako to lucidno uočava Velek u Teoriji književnosti: "Kao metafora, "slika" se može izazvati jednom, no ako se stalno ponavlja, kako kao predstava, tako i kao prikaz, ona postaje simbol, pa čak može postati i deo simboličkog (ili mitskog) sistema".

Vjerujem da se upravo to dogodilo s metaforom Džennet (kao i sa mnogim drugim kur"anskim metaforama): krunska metafora Džennet (sa nizom podmetafora na različitim mjestima) spominje se veoma često u Kur"anu, predstavljajući uvijek u osnovi istu sliku zagrobnoga života, tako da je stasala u metaforu-

-simbol najvećih mogućih užitaka i reda.

Pošto u ovome radu govorim o funkcioniranju jedne krunske metafore, ili o književnim vrijednostima kur"anskoga teksta, vjerujući da mogu participirati u egzegezi Kur"ana, nužno je reći nešto i o tome kako se metafora, koju sam ovdje odabrao za analizu, "uklapa" u datu književnu tradiciju, jer Kur"an znatnim dijelom i vrlo živo komunicira s književnom tradicijom. Sasvim je pogrešno uzimati ovo uvjerenje kao blasfemiju jer se Kur"an vrlo umješno služi sredstvima književnoga izraza (želim to ovdje učiniti očiglednim) zato što se mnogo šta može najuspješnije predstaviti tim sredsvima bliskim ljudskome iskustvu i iskustvu književnosti općenito.

Prije toga valja predložiti da riječ Džennet - privremeno i uslovno - prevedemo riječju Vrt, podvlačeći da Džennet, etimološki, sadrži i značenje zaštite, skrovitosti i sl., o čemu je naprijed bilo riječi.

U orijentalno-islamskoj književnosti pojam vrt, bilo da se upotrebljava metaforički ili nemetaforički (dakle, da se opisuju pojedinačni i konkretni vrtovi), veoma je čest, toliko da učestalim korišćenjem osvaja status simbola, poput oaze. Toga ima u prijeislamskoj arabljanskoj književnosti, a naročito u književnostima islamskih naroda. Na primjer, Hiljadu i jedna noć je prepuna pojedinačnih i prelijepih vrtova u kojima se redovno odvijaju događaji sudbonosnoga značaja za junake, ali bi se čak moglo kazati - primjereno strukturi djela i tradiciji (tradicijama) u kojoj je nastalo - da je čitavo djelo jedan monumentalni vrt. U orijentalno-islamskoj književnosti ima, zatim, nepregled naslova djela koji - ti naslovi - sadrže riječ vrt. Dakle, u toj književnosti vrt je gotovo opće mjesto, svojevrstan topos, i on se javlja kao oznaka za red i poredak, za sigurnost i bezbrižnost, za izobilje i nasladu; vrt je nezamisliv bez vode koja je u arapskome svijetu i u islamu izdignuta na razinu kulta; vrt je, naprosto, oznaka za idealno. Budući da je Kur"an uvijek respektirao kontekst (povijesni, geografski, tradicijski itd.), on je uzeo Vrt kao svojevrsni i izvanredni topos u bogatoj književnoj tradiciji da bi njime (Vrtom) označio nepoznatu sumu blagodati, neutvrđeni, ali svakako neslućeni kvalitet užitaka, blaženstva, izvanredan red itd. - ukratko, da bi tim pojmom, upravo zbog njegovog izvanrednog značenja i statusa u tradiciji, označio idealan red i poredak ljepote.

Džennet je metafora realizirana u drugome jeziku - dakle, i u drugoj književnoj tradiciji - za čije specifičnosti je, kao što sam već kazao, Kur"an nerazdvojivo vezan. Zato je opravdano postaviti pitanje na koje se sve načine poima ova metafora: 1) kako je poimaju oni kojima je arapski maternji jezik i kojima je poznata njegova etimologija; 2) kako je poimaju arabisti, oni kojima arapski nije maternji jezik, ali ga znaju; i 3) kako je poimaju čitaoci koji uopće ne znaju arapski jezik.

Prezican odgovor morao bi biti vrlo obuhvatan, ali sam, u najkraćem, sklon uvjerenju da nisu identični odzivi i poimanje ove metafore u sve tri navedene kategorije recipijenata. Jer, mi inače, kada čitamo neki tekst, usmjeravamo pažnju u dva pravca: na konvencionalno značenje, ali i na ono posebno značenje koje riječ ima u određenom kontekstu. Taj proces posebno je složen u uočavanju i recepciji velikih metafora, a složenost se uvećava činjenicom o nepoznavanju jezika u kome je realizirana znamenita metafora (akcent je na riječi metafora i nepoznatost jezika) i veoma kompliciranih uslova arapskoga jezika u kome se Kur"an u cjelini objavljuje i za koje je tako neraskidivo vezan.

Osim ove metafore, primjera za to ima mnogo. Uzmimo samo jedan, svima blizak eksklamativ: Allahu ekber! Pojmimo li metaforu u njenome najširem smislu, kao općenito prenošenje značenja, onda ovaj eksklamativ možemo tumačiti kao svojevrsnu metaforu koju svi prevode, koliko mi je poznato, Allah je najveći. Ovaj prijevod nije netačan, ali nije ni sasvim precizan, jer ne zahvaća jedno vrlo važno značenje koje, čak kao prvo, sadrži korijen KBR iz koga se deriviraju svi drugi oblici. Doduše, KBR ima i značenje biti ogroman, veličanstven, božanski se uzvisiti nad stvorenjima, ali prije toga u osnovi tefsirskoga prijevoda postoji jedno značenje korijena KBR koje citirani prijevod ne zahvaća: na lingvističkoj ravni, Allahu ekber znači, ili znači prije svega, Allah je najstariji, u smislu da je On apsolutno prvotan, da prije Njega ničeg nije bilo, pa je i u tome smislu On najveći, Neko Ko se (nad svime) odlikuje praiskonom, prvotnošću.

Ovim povodom se postavlja pitanje kako je najbolje prevoditi Kur"an: tefsirski ili lingvistički, ili kombinirano?

Ali - vratimo se našoj krunskoj metafori.

Metafora Džennet, kao i sve druge krunske kur"anske metafore, odlikuje se onim naročitim svojstvom rezonancije - nezadrživog širenja na druge dijelove teksta, sve do obuhvaćanja "rubnih značenja", pa i Knjige u cjelini, tako da je uočavanjem te rezonancije moguće valjano razumijevanje Kur"ana kao sasvim smislene i kompaktne strukture - uinad proznome umu i intelektualnoj zlovolji Gabrijelija i orijentalista koje predstavlja. Zato naši prevodioci uglavnom ne prevode Džennet. Mislim da i nije dobro prevoditi tu riječ, jer to, vjerovatno, nije moguće uspješno učiniti: svaki prijevod će ovu izvornu riječ lišiti znatnoga dijela njenog značenja. Metafora Džennet snažno se opire supstitucionom shvaćanju metafore: nije moguće naći joj adekvatnu zamjenu, pa ni njen potpuni prijevod nije moguć; tu metaforu "parafrazira" nepregledan niz podmetafora (hurije, rijeke, plodovi i sl.), a svaka od njih zahtijeva dalju interpretaciju i odbija supstituciju. Međutim, to nas ne oslobađa obaveze da metaforu Džennet tefsirski ekspliciramo i da je interpretiramo. Konačno, ta jezički i stilski čudesna metafora udomila se i u našem jeziku, pri čemu valja reći da naš jezik nije pratio kako je najprije džennet (kao vrt/oaza) postao metafora Džennet (suma zagrobnih blaženstava i radosti), već je registrirao samo njenu "povratnu" funkciju i značenje: džennet je metafora u kojoj ovosvjetska ljepota pozajmljuje ime onostranog svijeta idealnosti (Džennet). Naš jezik to regulira upotrebom velikoga i malog početnog slova, a pošto arapsko pismo ne razlikuje velika i mala slova, značenja ove riječi moguće je pratiti samo prema kontekstu.

Sve u svemu, ova metafora nema iste odzive u različitih recipijenata: intenzifikacija u isticanju određenih vrijednosti (što je cilj metafore) relativizira se ne samo u srazmjeri s čitaočevom imaginacijom i senzibilitetom, već u velikoj mjeri i u srazmjeri s poznavanjem jezika u kome se metaforičnost realizira. Iskustvo pokazuje, međutim, da velik broj naših čitalaca kur"ansku metaforu Džennet shvaćaju doslovno: iako ne znaju izvorno značenje riječi džennet, oni već pri spomenu te riječi pomisle na vrt i vode u njemu, na zelenilo, pa često i ne idu dalje od te prve asocijacije. Dodaju li se njihovoj recepciji podmetafore, kao što je ona po kojoj će vjernici biti zavaljeni u ljuljaške, onda je neupitna perspektiva toga lješkarenja, s obzirom na vječnost - ljenčarenje koje bi se moglo uzeti prije kao kazna nego kao nagrada. Vjernici imaju pravo, zaista, nadati se nečemu mnogo značajnijem.

S pozicija teologije, najvažniji su krajnji efekti recepcije ove imenice-metafore - da učvršćuje vjeru u čovjeku, ali na kraju ovoga izlaganja mogu dograditi teološku poziciju sugestijom kako valja oplemenjivati tu čovjekovu vjeru, kultivirati je tako što će mu se otkrivati sloj po sloj kur"anskih značenja kojih ima tako mnogo. Onima koji nisu vjernici interpretacija kur"anskoga teksta uvećava njegove estetske vrijednosti. Zbog toga je - u svakom slučaju - i književna analiza kur"anskoga teksta imanentna, iz njega izvedena i njemu primjerena