Vjerovati u Poslanike

Vjerovati u poslanike

manski šart: VE RUSULIHI

Četvrto osnovno i bitno načelo islamskog vjerovanja (imana) jeste ve rusulihi - vjerovanje u Allahove vjerovjesnike ili poslanike. Ko su bili vjerovjesnici? To su bili, izričito po Božijoj volji, odredbi, znanju i moći, odabrani ljudi koji su u svakom vremenu i svakom narodu prenosili jednu i istu Allahovu poruku, objavu ili vahj.

"Mi smo od vjerovjesnika zavjet njihov uzeli, i od tebe, i od Nuha, i od Ibrahima, i od Musaa, i od Isaa, sina Merjemina, čvrst smo zavjet uzeli."
(Kur’an: el-Ahzab, 7.)
Sve objave svim poslanicima u svim vremenima, počevši od Adema, a.s., kao prvog čovjeka i prvog poslanika do Muhammeda, a.s., kao posljednjeg vjerovjes¬nika i pečata poslanstva, prenosio je melek Džebrail. Samom Muhammedu, a.s., Objava je dolazila na razne načine. Ponekad je melek Džebrail dolazio u liku čovjeka koji mu je govorio kao što čovjek govori, ponekad kao naročito biće, obdareno krilima, i Resul bi upamtio sve što mu se kaže, a ponekad bi se objavlji¬vala kao da zvono zvoni u uširna, i to je bilo za Poslanika najteže iskušenje. Toliko o metodi, načinu, putu ili formi slanja objave.
Što se tiče sadržaja objava, bilo da se radi o manjim suhufima ili o velikim kitabima (knjigama), one predstavljaju iskonski izvor, jedinstveni topos sveukup¬ne vjere, religije, tradicije, morala, obreda, običaja, načina života, kulture i vje¬rozakona ili šerijata. Svi vjerovjesnici, Kuran ih spominje dvadeset osam, a jedan hadis Muhammeda, a.s., 124 hiljade, svaki narod kome su poslani - a Muhammed, a.s., sve narode, sva bića i sve svjetove, kojima je poslan kao dostavitelj i svjedok objave, donosilac radosne vijesti i opominjač do Sudnjeg dana - pozivali su, upućivali i podučavali jednom istom imanu, akidi ili vjerovanju.

"... svaki vjeruje u Allaha, i u meleke Njegove, i knjige Njegove, i poslanike Njegove..."
(Kur’an: el-Bekare, 285.)

Svi su vjerovjesnici čuli, prihvatili i slijedili Allahovu jednu istu poruku, ob¬javu, zavjet i neizmjenjivi testament i pokoravali se.

"Recite: Mi vjerujemo u Allaha i u ono što se objavljuje nama, i u ono što je objavljeno Ibrahimu, i Ishaku, i Ismailu, i Jakubu, i unucima, i u ono što je dato Musau i Isau, i u ono što je dato vjerovjesnicima od Gospodara njihova; mi ne pravimo nikakve razlike među njima, i mi se samo Njemu pok¬oravamo. "
(Kur’an: el-Bekare, 136.)

Izvor poruke i njen osnovni sadržaj za sve poslanike jedan je isti. Allah, dž. š., jest izvor objave; On određuje njen sadržaj i Svojom odredbom bira vjerovjesnika koji će je prenositi i tumačiti ljudima.
Vjerovjesnike nisu birali ni demokracija (populos, demos ili narod) ni aristok¬racija (najbolji, najmudriji, najučeniji) ni monarhija (kralj) niti odabrani sloj kao što su plemići, staleži ili kaste. Vjerovjesnike nije birala ni biologija, krvno srodstvo - dakle ni porodica, ni rod, ni pleme, ni narod, ni nacija, ni boja kože, ni vrste rase. Vjerovjesnici su izbor Allahove volje i odredbe. Za sve moguće zemaljske funkcije, zvanja i poslove ljudi su slobodni, i biraju sami sebi one koji će ih voditi. Međutim, prenosioce, tumače i dostavljače objave Allah bira sam. Svi Allahovi vjerovjesnici, kao izbor Allahove volje, za sve vjernike, muslimane i muslimanke jesu:

"... divan uzor onima koji žele Allaha i onaj svijet. A onaj koji leđa okrene - pa, Allah, zaista, nije ni o kome ovisan, i On je jedini hvale dostojan!"
(Kur’an: el-Mumtehinne, 6.)

Kao Allahov izbor, vjerovjesnici su jedini ljudi iza kojih stoji Allah, dž.š., kao garant da su oni ljudima sigurni i pouzdani uzori u vjeri, religiji, tradiciji, moralu, kulturi, običajima, šerijatu i načinu života.

"Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor za onoga koji se nada Allaho¬voj milosti i nagradi na onom svijetu i koji često Allaha spominje."
(Kur’an: el-Ahzab, 21.)

Svaki ljudski izbor može biti prijevara, zabluda i promašaj. Zato "kada i poslanici ne bi bili uzori, ne bi bilo više nade za čovječanstvo" (R. Garaudy). Izborom svih vjerovjesnika na jedan isti način, po Svojoj volji, Allah, dž.š., osigu¬rao je ne samo isti izvor objave, vjere, religije, tradicije, kulture, šerijata, običaja i načina života već i isti i jedinstveni način, metod prenošenja, tumačenja i primjenji¬vanja Svoje poruke. Neovisno o vremenu, prilici, društvenim okolnostima i narodu kome su bili upućeni, svi vjerovjesnici imali su isti iman (vjerovanje) i ispovijedali istu religiju - islam.

"On je vas izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao, u vjeri pretka vašeg Ibrahima. Allah vas je odavno muslimanima nazvao, a i u ovom Kuranu..."
(Kur’an: el-Hadždž, 78.)
Također, svi su oni isti šerijat (vjerozakon) kao suštinski element religije - dini-islama slijedili:
"On vam propisuje u vjeri isto ono što je propisao Nuhu i ono što objavlju¬jemo tebi, i ono što smo naredili Ibrahimu i Musau i Isau: Pravu vjeru ispovijedajte i u tome se ne podvajajte!"
(Kur’an: eš-Šura,13.)

Svi vjerovjesnici pozivaju ljude da robuju, klanjaju se i dive samo Allahu, dž.š., da Ga štuju, da imaju osjećaj potpune ovisnosti samo o Allahu, dž.š., i da nikada jedni druge, niti bilo koje biće, stvorenje, stvar ili predmet ne obožavaju niti mu robuju. Naprotiv, svi (Nuh, Hud, Salih, Ibrahim) u općem manifestu objave govore:

" narode moj, govorio je on, Allahu se klanjajte, vi drugog Boga osim Njega nemate!"
(Kur’an: el-Eraf, 59.)

Svi oni ljudima prenose da budu Boga svjesni, da imaju punu vjersku svijest i da budu Allahu, dž.š., poslušni (ittekullahe ve eti’uh). Svaki poslanik poslan je svome narodu u određenom vremenu i na određenom prostoru izuzev Muhammeda, a.s, kome je objavljeno da kaže:

"0 ljudi, ja sam svima vama Allahov poslanik."
(Kur’an: el-Eraf, 158.)

Svi su poslanici prije njega njegov dolazak i njegovo univerzalno poslanstvo za sve svjetove i sve ljude do Sudnjeg dana najavljivali. U zajedničke osobine ili svojstva svih vjerovjesnika spada:
1) SIDK - istinoljubivost, iskrenost, govorenje i zastupanje istine;
2) EMANET - povjerljivost i osvjedočeno poštenje;
3) TEBLIG - dosljednost, tj. tačno i potpuno prenošenje Božije poruke ljudima, neovisno o svim životnim opasnostiina pa čak i smrti;
4) ADALET - pravednost (to su bili pravedni, pošteni i pravi ljudi, pogotovo pravedni i strogi prema sebi, svojoj djeci i rodbini, gdje je to najteže biti; nikada nepravdu i nasilje nad ljudima nisu činili);
5) FETANET - oštroumnost (imali su razvijene unme, moralne, duhovne, intelektualne i spoznajne sposobnosti);
6) ISMET -negriješenje u stvarima vjere i morala (kao Svoje izabranike i uzore ljudima, Allah, dž.š., sačuvao ih je od grijeha);
7) RUDŽULET - muškost (svi su bili muškarci);
8) svi su poslaničku misiju obavljali potpuno besplatno;
9) svi su imali ista obredna mjesta ili svetilišta (Kabu kao prvu u ime Allaha sagradenu kuću);
10) svi su imali iste, od Allaha naredene i u ime Allaha činjene obrede, koje su oni prenosili i kazivali ljudima te ih njima podučavali (najvažniji je obred salat ili namaz, njega su klanjali svi vjerovjesnici);
11) svi su imali isti pozdrav - selam;
12) svi su učili isti ajet -bismillu.

U njihovu zajedničku praksu spada brak, sunećenje (obrezivanje muške djece), upotreba mirisa, čišćenje zuba, podrezivanje brkova, ispiranje usta, grla i nosa, odrezivanje nokata, otklanjanje dlaka ispod pazuha, čišćenje vodom poslije oba¬vljene male i velike nužde, abdest i kupanje. Svi su se po Allahovom dopuštenju služili mudžizama kao natprirodnim, samo njima, u svrhu potvrde poslanstva, darovanim djelima. Prvi je poslanik Adem, a.s., a posljednji Muhammed, a.s. Najpoznatiji, ulu-l-azm poslanici, poslanici odluke ili povijesnih prekretnica, jesu: Adem, Nuh, Ibrahim, Musa, Isa i Muhammed, a.s. Kada se izgovori ime kojeg poslanika, treba dodati riječ alejhisselam, što znači: neka je na njega Allahova milost i spas.